Jedna od stvari koje u nekako prirodne i uobičajene za sport jeste želja svih onih koji se njim bave da konstantno napreduju. Ili bi u teoriji tako trebalo da bude. No, u Srbiji izgleda da teorija nije preterano utemeljena u praksi…

Kada smo na leto 2024. godine razgovarali sa Stefanom Kužetom, srpskim trijatloncem koji je ostvario neverovatan rezultat obišavši 1.225 kilometara za pet dana, u prvi plan je istakao upravo tu notu sporta:

„Prvo je to kilometar, dva, pet, pa kreneš na polumaraton, završiš prvi koji ti da krila, pa zacrtaš da bude bolje, brže… Tako svi i funkcionišemo, zadajemo stalno sebi nove ciljeve i izazove. Nisam neko ko se zadovoljava lako, uvek želim da napredujem i da postignem nešto sa čim ću biti zadovoljan.“

A Stefan je momak koji se tim sportom bavi amaterski, iz puke ljubavi, i daje mu sve što moež, dok god to ne utiče na njegovu svakodnevicu.

Ukoliko momak koji ne živi od sporta već u njemu uživa tako pristupa aktivnostima, postavlja se pitanje – kakav odnos prema sportu imaju profesionalci, ljudi koji od tog sporta i žive?

Utisak je, ako izuzmemo Crvenu zvezdu i Partizan – u najmanju ruku loš.

O tom su, uostalom, za Nova.rs govorili Stefan Ćirić, član stručnog štaba vaterpolo reprezentacije Srbije, te Veselin Vujović, legendarni rukometaš.

„Ne možemo nešto preterano da naučimo od Francuske kada je u pitanju sam vaterpolo, ali organizacijski svakako da. To neko praćenje lige kroz društvene mreže… Ove godine smo imali aplikaciju gde smo sve utakmice mogli da pratimo svaku utakmicu za nekih dvadesetak evra mesečno. Treneri su bili u obavezi da ubace snimak utakmice na određenu platformu koju su i sudije mogle da koriste, i ostali treneri… To su neke stvari koje od njih možemo da naučimo, to je praćenje sporta, a mi se svi žalimo da vaterpola nema dovoljno što u pisanim medijima, što na televiziji. Praćenje svega, video, audio… Kad Srbija dođe do tog nivoa, stvaraćemo bez problema i neke nove šampione. Mislim da nismo daleko, možda je i stvar volje, ali… Nije što je iz našeg sportskog društva, bratski klub, OK, budžeti su tamo veliki, ali… Šta je košarkaški klub Partizan kroz marketing napravio poslednje dve godine… Jeste Željko najbolji trener u istoriji, povukao nogu, pa je dovukao veliki broj navijača… Sećate se prošle godine one utakmice na otvorenom, sad i Panatinaikos radi to isto. Jedna od stvari koje su mi rečene kad sam dolazio u klub, rečeno mi je da ćemo i na tom polju pokušati da napravmo iskorak. Na taj način možemo da privučemo i više dece i pratioce i sponzore“, rekao je Ćirić.

A sa druge strane, Vujović je govorio o stanju u rukometu:

„„Znam kako su to uradili Francuzi, kada su se posle nekih Olimpijskih igara vratili sa malim brojem medalja, tadašnji predsednik Fransoa Miteran pozvao je predsednike gradskih saveza i pitao ih šta može da bude urađeno kako bi im pomogli da postignu rezultate. Dobili su sredstva, i sad imate Francusku koja je recimo velesila u rukometu. Nije to teško uraditi sa pametnim ljudima, napraviti strategiju prilagođenu našem području, jer ne možemo da prepisujemo. Naši ljudi su različiti, neophodno je napraviti strategiju prilagođenu našem socijalnom statusu, kulturi… Nije to teško. Pogotovo ako se ima para. Ja recimo pratim klubove, ne mogu da vidim da oni „reklamiraju“ neke poteze, detalje, priče, da to ide preko društvenih mreža. Zašto je to tako… Ne znam. Ovde recimo ne postoje stvari koje su uobičajene za neke niželigaše u drugim zemljama.

Apsurdno je. Ja sam recimo mnogo puta razgovarao sa ljudima, evo na primer u Šapcu, i pitao ljude iz Metaloplastike koliko tamo postoji osnovnih škola? Predložio sam da uzmu imena svakog deteta i dajte mu pozivnicu da dođe sa roditeljima. Nek odštampaju 2.000 pozivnica, pa ako dođu svi, to je 4.000. Možda dođe 700, ali oni su došli na poziv Metaloplastike, i koji će dolaziti tu i kad napune 14 godina, recimo… Zašto to ne urade, to nije pitanje za mene“, rekao je Vujović.

Da ni Ćirić ni Vujović je pričaju uzalud, dovoljno je pogledati ono što je dostupno svim sportskim klubovima ovog sveta – Instagram, Fejsbuk, TikTok i X.

Naime, sem povremenih „izleta“ i ponekog zanimljivog primera (pre nekoliko godina aktulan je bio svojevrsni „rivalitet“ administratora društvenih mreža fudbalskih klubova Javor iz Ivanjice i Voždovac), šablon je uglavnom isti – ovaj vid promocije se koristi za puko prenošenje informacija, bez ikakvog pokušaja animacije navijača.

O svemu tome dovoljno govori i katastrofalna poseta na većini mečeva srpskih šampionata, ma koji sport da je u pitanju.

Da li je to zapravo moguće promeniti?

Odgovor je – naravno da jeste, i potrebno je samo malo volje. I to ne samo od strane klubova, već i rukovodilaca samih liga.

Velika prednost 21. veka je činjenica da su na „izvolte“ brojne organizacije koje na savršen način daju pokazatelj kako bi to trebalo raditi.

Najbolji primer imali smo prilike da vidimo u noći između nedelje i ponedeljka, kada je održano 59. izdanje Superboula.

Iako je sada spektakl na kom 30 sekundi reklame košta osam miliona dolara, pre 1993. godine i ovo je bila tek formalnost i zabava kako bi što pre prošla pauza između dva poluvremena. Tada je televizija CBS odlučila da angažuje Majkla Džeksona i napravila nešto što je postalo možda i najiščekivaniji događaj u svetu američkog sporta.

Iluzorno je, naravno, očekivati da će sport u Srbiji moći da dostigne taj nivo kada je u pitanju spektakl, ali ne postoje prepreke da posvećenost prema njemu bude ista.

Primera radi, ne samo NFL, već i američke lige generalno koriste svaku priliku da izvuku neki podatak, neku zanimljivost, neku fotografiju iz istorije ovog sporta, kako bi zainteresovali, zaintrigirali ljude.

A za takvo nešto potrebno je ništa više do volje i želje.

Pod uslovom da ona, naravno, postoji kao takva.

Šta to donosi?

Sveodci smo gotovo svakodnevnih informacija o rekordima koje Nikola Jokić iz dana u dan obara, a svi oni su zabeleženi zahvaljujući nečijoj želji da ostanu upisani. Da nije bilo tih inicijativa, sada bismo o Jokiću pisali kao o košarkašu koji briljira, ali ne bi postojao način da ga uporedimo sa onima koji su smatrani najboljima ikada.

To bar nije teško – dovoljno je zapisati.