Džoel Bolomboj – čovek koji veoma brzo osvojio srca svih navijača Crvene zvezde i pokazao se kao najveće pojačanje u poslednjih ko zna koliko godina.

Kada je stigao na Mali Kalemegdan pred početak prošle sezone, gotovo niko nije očekivao da će Bolomboj postati ovo što je danas – stub Zvezdine igre i u odbrani i u napadu.

Mnogi su na Bolomboja gledali kao nekog ko bi trebalo da bude drugi ili čak treći centar, kao igrača uloge i nekog posebnog zadatka, a on je za manje od sezone i po izrastao u jednog od najboljih centara u Evroligi i to bez dileme.

Ovaj tekst i reči hvale za Bolomboja mogao sam da napišem praktično kad god u poslednjih godinu dana, jer je centar Zvezde to zaslužio, ali evo stižu pred finale Kupa Radivoja Koraća u Nišu, baš zbog toga što ishod borbe za trofej neće uticati na celokupan pogled na Džoela.

Ako već pričamo o Kupu, red je da spomenemo da je Bolomboj u polufinalu protiv FMP-a (84:63) za nešto više od 21 minut na parketu ubacio 16 poena uz osam skokova za ukupan indeks korisnosti 22. Pre toga je Borcu u četvrtfinalu dao osam poena, uhvatio šest skokova (indeks 17) za samo 12 minuta na terenu.

Bolomboj svoj posao uvek radi maksimalno profesionalno i koncentrisano, greške je sveo na minimum, ali ono što je takođe veoma važno, zbog čega Džoel zaslužuje pohvale je ponašanje na terenu. Gotovo nikada nećete videti Bolomboja da se raspravlja sa sudijama, da protestuje, negoduje… Iako sudije i te kako umeju da ga nekada oštete za neki faul, deluje da to Bolomboja ne može da izbaci iz fokusa.

Posebno mi je zapalo za oko i to što je protiv FMP-a napustio teren već posle 50 sekundi, ali se nije durio kako bi sigurno neki drugi uspešni košarkaši, već je prihvatio odluku trenera, koja je bila taktička u tom trenutku. Bolomboj je bez komentara i ljutnje otišao na klupu, sačekao priliku i kasnije „pokidao“.

Što se tiče onoga na terenu, Bolomboj je pokazao da praktično sa svakim saigračem može da igra u petorci. Brzo se skapirao sa Filipom Petruševim, prethodne sezone je igrao u paru sa Lukom Mitrovićem, što baš i nije idealno iz više razloga, ali je i tu uvek davao maksimum i pronalazio način da često iskoči u prvi plan.

Ono zbog čega je američki centar stub Zvezdine odbrane su preuzimanja, odnosno sposobnost da sačuva praktično bilo kog igrača od pozicije jedan do pozicije pet. U napadu, Bolomboj igra najviše pik-en-rolova, postavlja blokade, uvek je u pokretu, sposoban je da donese poene i sa niskog posta i gotovo nikada ne iskače iz svoje ofanzivne uloge, a uvek ima doprinos.

Takođe, Bolomboja nikada nisam video da traži izmenu, često je primoran da trči sprinteve napred-nazad, ali se na žali na umor, pridigne se brzo posle svakog pada i grubog faula, ne dere se na saigrače, ne traži više od onoga što dobija, a u Zvezdi je bez sumnje na vrhuncu karijere i to je sada već dugogodišnja obostrana ljubav.

Koliko je Bolomboj poštovan i van okvira Crvene zvezde i njenih navijača, možda i najbolje govori izjava legendarnog Miće Berića, koji je nedavno za Nova.rs istakao kako bi voleo jednog takvog igrača u Partizanu.

Bolomboj je primer svim igračima kako treba da se ponašaju i pristupaju utakmicama, bilo da su one u Evroligi, ABA ligi ili nekom trećem takmičenju, a što se tiče same igre i onoga što prikazuje – tu zaista nema šta da mu se zameri, već čovek može samo da mu se pokloni.