Suđenje za smrt mladić Milomira Milivojevića u požaru u fabrici “MB – Namenska” trebalo je da se održi danas pred Apelacionom sudom u Kragujevcu, međutim odloženo je zbog štrajka advokata. Otac nastradalog mladića, Milovan, u potresnoj ispovesti kaže da ih u životu drži jedino borba za pravdom, kao i da im puno znači današnja podrška građana ispred zgrade suda.

Nesreća se dogodila u julu 2017. godine kada je došlo do eksplozije i požara u magacinu sa barutom u fabrici „MB Namenska“ u Lučanima. Na licu mesta stradao je Milojko Ignjatović, dok je teške povrede zadobio mladić Milomir Milivojević. Uprkos naporima lekara da spasu njegov život, mladić je posle 20 dana borbe preminuo na Vojno-medicinskoj akademiji, dok je bio u veštačkoj komi.

Predmet za smrt mladića drugi put se nalazi pred Apelacionim sudom u Kragujevcu, nakon što je u Osnovni sud u Ivanjici presudio da se rukovodioci fabrike „MB Namenska“ Vladimir Lončarević i Tomo Stojić osude na tri godine zatvora, dok je nekadašnji direktor firme Radoš Milovanović preminuo u toku procesa i protiv njega je postupak obustavljen. Kao znak podrške, juče je na društvenim mrežama kružio apel da se skupi što veći broj ljudi ispred suda.

Otac nastradalog Milomira Milivojevića, Milovan, u razgovoru za Nova.rs ističe da je zahvalan svim dobrim ljudima koji su došli jutros da podrže njegovu porodicu u ovoj, sedam godina dugoj, borbi. Ističe da je ovo drugi put da sud u Ivanjici presuđuje, a da se rukovodioci žale na presudu.

„Ponovo su urađena veštačenja, radila su ih četvorica stručnjaka sa Mašinskog fakulteta. Sud je presudio istom presudom. Danas je trebalo da sve to bude rešeno konačno, posle sedam i po godina da skinem taj jaram sa leđa. Želim da se samo dogodi presuda. Nadamo se da će Apelacioni sud da presudi pošteno. Danas sam prvi put video podršku i osetio dobrotu ljudi“, priča nam Milovan Milivojević.

Kako navodi, pred sudom u Ivanjici svi su bili protiv njega i njegove porodice, od 1.300 zaposlenih radnika, 1.000 njih je bilo na strani pokojnog direktora Radoša Milovanovića.

„Namenska tog dana nije radila, direktor ih je sve doveo. Svi su dobili dnevnice i besplatno gorivo. Mene su ispred suda psovali i pričali mi neke grozne stvari. Taj čovek je bio diktator i da nije umro, još bi bio direktor. Podrška koju smo danas dobili nam znači neopisivo. Pa kad pogledate, mesto gde sam se rodio, odrastao, ljudi sa kojima sam se radio, sa kojima sam proveo vek, koji su došli na prvi rođendan mog sina, bili mu na punoletstvu i kad se sve desilo, niko me nije podržao. Prestali su da mi se javljaju, da dolaze u kuću i na slavu.

A danas se pojavljujem u Kragujevcu gde nikoga nemam, a toliko naroda je došlo“, pojašnjava nam neutešni otac.

On ističe da je imao barem deo podrške poput ove danas, pravda bi već bila zadovoljena na neki način.

„Da je barem sto ljudi bilo uz mene kad sam krenuo u borbu za pravdu i mog sina, sve bi već bilo gotovo. Da je 100 radnika stalo na moju stranu, ne bih mogao da ih otpusti sve taj direktor, nismo imali nikoga tamo. Da sam imao sto ljudi oko sebe, ne bi ovo sve sedam i po godina trajalo. Da nisam išao kod predsednika Srbije, ne bi ni istraga bila pokrenuta. Jedino je to ono što je ispunjeno, sve drugo iz tog razgovora od sat vremena nas je slagao“, pojašnjava otac.

Kaže da se porodica već sedam i po godina nosi sa neizmernom tugom i da im je svima zdravlje narušeno posle gubitka sina.

„Supruga i ja smo na lekovima, njeno zdravlje je je urušeno načisto. Ćerka se bar drži i zdrava je, ona nam je snaga. Skoro se i porodila, dobili smo unukicu Magdalenu. To je jedina svetla tačka u našem životu. Sve što nam se izdešavalo za ovih sedam godina je uticalo jako na nas. Konstantno na lekovima, ne mogu da spavam bez lekova. Jedino što me drži u životu je ta nada da završim ovu našu borbu, da se izborim za pravdu, da dokažem istinu. Samo želim da dokažem ono što sam video svojim očima“, naglašava Milovan.

Priseća se i kobnog dana, kada je sa sinom zajedno radio u drugoj smeni i kaže da je sa njim bio nekoliko trenutaka pre nesreće.

„Došao je kod mene, popio je tri čaše soka i neku napolitanku pojeo, da se malo osveži i da dođe sebi. Leto je, bila je visoka temperatura napolju, a on gde je radio na valjku je temperatura bila 80 stepeni. U 19:05 sati se čuo neki strašan zvuk. Otvorio sam vrata i pogledao, video sam vatru kako guta sve. Dete mi je izgorelo pred mojim očima, bio je u majici tada, nisu imali zaštitno odelo, a sad su dobili zaštitna odela, uveli su video nadzor i pažljivije vuku barut. Za sedam i po godina sam ovom mojoj borbom sačuvao živote sigurno“, kaže otac.

„Pamtim njegove poslednje reči“

Svog sina nije uspeo da vidi nakon požara, jer ga sanitetsko vozilo već odvezlo u Dom zdravlja.

„Fabrika ima svoju vatrogasnu službu i sanitet. Oni su ga već stavili i odvezli, nisam mogao da priđem. Vatra je bila ogromna, gutala je i objekte okolo. U tom magacinu je trebalo da bude 440 kilograma baruta, a bilo je 2.500. Medicinska sestra koja je bila u sanitetu me je pozvala na telefon i rekla mi da hoće sin da me čuje. Pamtim njegove poslednje reči, plakao je i jecao: “Joj tata, ja sam izgoreo. Joj tata, kako smo spustili bure, iz bureta je planulo. Tata, hoćeš li doći?”“, prepričava nam otac.

Kako ističe, njegov sin je bio svestan i u Domu zdravlja u Lučanima, ali i u bolnici u Čačku.

„Dok sam se ja biciklom spustio do Lučana, on je već bio prebačen u Čačak. Tamo je rekao lekarima da poruče roditeljima da se ne sekiraju i pitao je da li će da umre i da li je mnogo izgoreo, jer je trebalo da ide sa devojkom na more. Nakon toga je, zbog povreda, stavljen u stanje veštačke kome i tamo je umro, dvadeseto jutro od požara“, objašnjava nam otac natradalog mladića.

Kako ističe, zadnji deo tela njegovog sina najviše je bio zahvaćen vatrom, ali je imao i unutrašnje povrede od siline eksplozije.

„Na VMA se borio za život, ali nije izdržao. Nismo se videli, ni čuli. Nismo uspeli da pričamo sa njim, jer je bio u stanju veštačke kome. Poslednji put smo ga videli kada je prebačen na odeljenje, samo kroz staklo, ali već tada nije bio svestan. Ćerka je to sve teško podnela, ona je sa nama preživela tu agoniju. Čak je dobila tužbu od direktora što se obratila predsedniku države pismom jer je izgubila brata. Bila je osuđena pred sudom u Ivanjici, pa smo se žalili na to. Ona je ostala bez posla. Zvali su njenog tadašnjeg gazdu koji je morao da je otpusti. Taj direktor je bio moćan i bahat, a to mu je dozvolila država i društvo, svi iz Lučana“, ističe Milovan.

Kako ističe, uprkos pritiscima, on je ostao da radi u Namenskoj, ali da mu teško pada jer svakog dana gleda mesto pogibije njegovog sina, dok je ćerka dobila posao u Domu zdravlja u Čačku.

„Pritisaka je bilo na početku, strašnih i prevelikih, a sada već manje, od smrti direktora. Nekoliko tužbi je bilo, pokušali su na svaki način da me ućutkaju. Imao sam prijave u policiji, inspektori su me zvali da dajem izjave. Taj direktor je radio šta je hteo“, kaže Milovan o pritiscima u svojoj borbi.

Kako ističe, tek nakon smrti direktora, kolege su počele da mu se obraćaju.

„Kad me vide, pognu glavu, ali me pozdrave, vidi se da ih je sramota. Samo trojica kolega nisu pružali podršku direktoru, bili su uz mene. Sad svi pokušavaju da mi se jave, klimnu glavom, ja isto pozdravim, valjda su izgubili strah. Dosta njih valjda oseća i grižu savesti. Svima će Bog da sudi. Ali mi svakako više mi ne trebaju, pokazali su svoje lice kad je meni i porodici bilo najteže, pomagali su da me unište. Nisu stali na stranu mog pokojnog sina“, objašnjava on i navodi:

„Niko od kolega nije bio u Kragujevcu jutros da pruži podršku, nema toga. Prošle nedelje je bila podrška studentima i na tom skupu je bilo dosta radnika iz Namenske, ali odmah su krenuli pozivi i pretnje iz vrha fabrike zbog toga što su izašli. Milo mi je što su se ljudi probudili“.

Kako ističe, mnogo ljudi se pobunilo jer je moralo da menja dokumenta zbog promene naziva ulice po pokojnom direktoru Radošu Milovanoviću.

„Nije dato ime Ulica nastradalih radnika, 21 čovek je poginuo za vreme njegove vladavine i dato je njegovo ime. Sada hoće da mu naprave bistu, a navodno su mi rekli da hoće da uz njegovu bistu stave spomen ploču nastradalim radnicima. Rekao sam im da se slučajno ni ne našale da stave ime mog sina. Ne dolazi u obzir da ime mog sina stoji uz bistu jednog takvog čoveka“, razočaran je otac mladića Milomira.